ZLATIBORSKA RAPSODIJA

Uzela je debeli sivi džemper sa stolice i polako ga obukla.

–  Ovo je za tebe! Simo je gledao sa osmijehom. U ruci mu je bio nezgrapan zavežljaj. Nešto umotano u običan papir i vezano kanapom.

– Šta je sad ovo?! Polako je odvezala kanap unutra je bio sivi džemper. Po rubovima oko pasa i rukava bile su ispletene male ruže.

–  To je posebno za tebe izrađeno. Naručio sam kad smo stigli.

Znala je da je ne laže. Čula je već da se ovdje na obroncima Zlatibora pletu džemperi i drugi odjevni predmeti od vune. Često je na TV-u gledala i priloge o tome. Koliko su moderni i traženi, kako se vuna za njihovu izradu uvozi sa Islanda.  Sad je eto i ona imala jedan takav. Poput djeteta prislonila je džemper na obraz ne bi li osjetila mekoću i toplotu vune.

–  Hvala. Prošaputa dok je džemperom milovala obraze.

–  Znao sam da će ti se dopasti. Hajde skuhaj nam kavu.

–  Čekaj. Brzim pokretom navuče džemper, uze džezvu i stavi je na šporet.

–  Mogli bi poslije u šetnju.!

–  Može, naravno.

Sjedila je sama na terasi i pijuckala kavu. Osjetila je hladan vazduh sa Tornika. Pokretom ruke stegnu onaj džemper. Bila je ovo ona ista koliba. Doduše sad je preuređena. Možda je ovako bolje. Njoj je nedostajao onaj kamin. Ma nedostajao joj je on.

Uze praznu šolju i stavi je u sudoperu. Zaključa vrata na kolibi i krenu u šetnju. Voljela je šetati  ovom borovom šumom. Smirivala je tišina. Nije ona bježala od ljudi samo je tražila njega.

Nije ga pronašla u hladu borova, niti u gustim krošnjama drveća. Nije ga bilo ni na pijaci iako je iza svake tezge vrebala njegov osmijeh. Svaka ponuda…

– Izvolite gospođo, želite domaćeg sira, kajmaka… med pravi domaći, livadski i bagremov… domaća šljivovica… pršuta, pečenica, slaninica!? Čajevi od trava ubranih na Zlatiboru. Sve bi je podsjetilo na njega.

Uvijek je insistirao da kupuju nešto domaće. Hranu i piće koje se vjekovima pripremalo na isti način.

–  To je zdravo! Nauči na vrijeme da živiš zdravo govorio joj je. Dosta toga je i naučio.

Voljela je da umače tople uštipke u kajmak, ili da kida prstima komplet lepinju. Toplina bi joj se širila od jagodica a masnoća bi joj polako curila niz prste.

–  Pa čekaj, slobodno koristi escajg!!!

Masnim prstom mu dohvati vrh nosa.

–  Onda ne bih mogla učiniti ovo i nasmija se.

Osjetila je da se smješka prolaznicima koji su joj dolazili u susret. Mahinalno okrenu glavu lijevo, desno pokušavajući da sakrije osmijeh. Neko bi pomislio da sam luda.  Šetam sama i smješkam se. Opet se nasmija ovaj put glasno. Poput krivca sagnu glavu dok je preturala po torbi. Izvuče kutiju cigareta i zapali jednu.

Mahnu rukom da odagna misao koja joj prođe kroz glavu.

Znam on bi mi sad reko:

–  Nemoj se trovati. Šteta je prljati ovu ljepotu. To je samo ružna navika izdrži. Sjela je na klupu pored jezera, polako povlačila dimove cigarete i u mislima se raspravljala sa njim. Ponekad bi mahnula rukom ili bi bacila pogled na prolaznike. Samo da ne počne naglas da govori. Bilo bi zaista neprijatno.

Voljela je ići na ona njihova mjesta. Stopića pećinu je voljela jer bi joj često rekao:

–  Vidiš  ove krečnjake podsjećaju me na boju tvoje kože. Rukom bi polako prešla po hladnom kamenu.

–  Pa nisam valjda ovako hrapava? U Kremni joj je pokazao jedan papir.

–  Još u devetnaestom vijeku ovo proročanstvo govori o mojoj ljubavi. Govori o tebi.  Gledala ga je sa nevjericom. Brzo mu je istrgnula papir iz ruke. Bio je to običan papir iz sveske na kojem je bilo nacrtano srce. Voljela je njegove šale. Voljela je način na koji je on volio ovo mjesto. Voljela je odmore na vidikovcima. Izlete na planinskim livadama. Miris trave, svježe pokošenog sijena… Posjetila je Uvac i nahranila bjeloglavog supa. Željela je sačuvati tu rijetku pticu na ovim prostorima.

Već  deset dana je na Zlatiboru. Nekome bi dosadilo. Ona se osjećala kao da je tek došla. Osjećala je kao da nije sama. Njega više nije bilo. Ostale su joj uspomene i Zlatibor. Tu je i dalje bio on. Zlatibor je bio njegov. Ovdje neće biti sama. U mislima mu je otkrivala nova obližnja izletišta: avantura park, Mećavnik, Mokru Goru, vožnju vozom do Višegrada. Upoznavala ga je sa novim Zlatiborom.

Nije mogla vječito plaćati smještaj u kolibi. Imala je plan, preselit će se ovdje, naći će posao… A onda više neće biti sama. Ko zna možda će naučiti i da se skija.

Stanislava Šakota, Bratunac