Vreo ishitren uzdah smole kroz nosnice, kao da plamenom potpali vatru lučem nadomljenu. Sjati se rumen po obrazima kao sitni svici u šipražju, začu se zora. Pijetao kao da stidnim jekom zove nas na uranak, pa mi na tren smiješan a na tren mio.

Kroz poluotvoren prozor vidim proplanak, njiše se korov po uvali kao da pleše pod zrakama sunca. Klapara tupo u daljini neka nejač, jal je djetlić jal metalni točak dok podbija pragove hrastove pod osmicom Šarganskom. Osluškujem da li će se oglasiti pisak parne trube ili veseo cvrkut ptice, vala ne znam šta bi mi bilo draže. Ustajem i vučem bijele prekrivače do prozora, odlučan još na trenutak da uživam. Čini mi se da bi vječnost mogao gledati u prazninu a osjećaj je kao da traje samo tren. Nikad dosta, uvijek bi ostao željan istih prizora koji na trenutak paralizuju loše misli, ostavljajući prostora za nesmetan i pročišćen uzdah.  Uvijek iznova i na isti način bi se budio. Tamo negdje daleko, gdje gradska tmina prekrila je čula sva i tamo gdje srca nam kucaju kao dizel motori, tamo je kraj svijeta a ovdje početak. Nekako mislim, šta nas od vrleti planinskih tjera u smog, sramota i prestiž, uspjeh i novac. Stidim se ako i sam sam nekada, brzoplet korak ka slavi zamijenio bistrom vodom planinskog izvora što tuče po zubima nejakim. Ustajem pročišćen skladom prirode i oblačim džemper sirogojnski, punim čuturu i sitne listove pršuta motam u staru novinu. Doručkovat ću baš gore, gdje slomilo je zrake svoje sunce o planinske vrhove.

Jusuf Fajić, BiH