Negdje baš na sredini zemlje Srbije spava ovaj crni biser Zlatibor. Za neke ljepotan, za druge ljepotica ali najljepši jest kako god da ga zvali. Kroz istoriju posjetiše ga i kraljevi i carevi i vojnici a sad hiljade običnih i neobičnih ljudi.

Tamne šume kriju staze za šetnju, kriju mlade ljubavnike i kriju obećanja. Skijališta pozivaju na avanturu dok se u žicari prepliću zaleđene ruke. Priroda mu dade sve od sebe, pa ne kažu džaba da ovdje sunce sija drugačije. Livade ostavljaju bez daha na prvi pogled, a mirisi posebni i vječni. Uz prirodu nađu se se i pametne ljudske glave pa sagradiše vile i hotele. Svaki poseban na svoj način i svaki ima svoje goste koji se rado vraćaju. U sobama tih ponosnih gorostasa čitaju se romanse, prave planovi, uživa u jutarnjem pejzažu, sluša cvrkut ptica, posmatraju bijele pahulje koje lete i u letu nose uspomene i bude emocije.

A onda se avanturisti začas preruše u predivne dame i ozbilljne kavaljere dostojni restorana koji ih čekaju. Vino i muzika i crne Zlatiborske noći  opijaju kao i crni biser, kao magija, svi žele gledajući u zvijezde isto da odmor potraje bar beskonačno. Novi dan donosi i nova otkrića, savršeno malo jezero, cika sa magarcem spreman za slikanje i milioniti put i park sa dinosaurusima koji su odlučili nastaniti se tu i razveseliti male zaljubljenike Zlatibora i još otkrića koja čekaju drugu priliku. Pred sam odlazak još jedan skok u bazen i još jedna masaža i jedan osmijeh ljubaznoj recepcionarki i polako se može kući.

Bajka na Zlatiboru živi, živi i čeka, nove i stare priče.

Anemari Davidović, Doboj