Za mene Zlatibor ima posebnu draž i posebnu ljubav. Tu sam provela najljepša ljetovanja zajedno sa mojom babom i djedom, koji su prepoznali ljepote ove divne planine. Tačnije baš u sadašnjoj „MONA“ godinama je bilo naše utočište i bijeg od svakodnevnih briga, a naravno ja kao dijete to nisam osjetila oni su se potrudili za to.

 I dan danas mogu osjetiti taj divni miris šume oko hotela, veselu vjevericu koja je trčkarala tuda i budila znatiželju kod djece posebno. Miris divnog doručka i gostoljubivost samog hotela. Bili su divni, pravi domaćini. Takodje drvene prozore i čuveni prvi sprat koji nas nije sprečio da pobjegnemo i uživamo u mirisu livade pored samog hotela. O kako je to bilo za nas divno.  Preko puta hotela čuveni hotel  „Palisad“ i nezaboravni kolač „Srneća leđa“ godinama su meni kao detetu predstavljali užitak. A tek Zlatibor, čuveno jezero i njegova hladna česma mamila je prosto da se napijemo i osvježimo. Na jezeru uhvatiti i gledati vilinog konjica bilo je dražesno.  Da, takođe, ono što je bila tradicija jeste da se posebno kupi zlatiborski kajmak i svakog jutra kriška hleba namaže, a na pijaci kupi licidersko srce sa posebnim ogledalom i to se čuva sve do Podgorice. Uspomene naviru, vjerujte divno je sjetiti se.

Jednog dana,ja kao 12-godišnjakinja uputila sam se sa par ljudi na Čigotu. Za mene je bilo to osvajanje Mont Everesta i još bolje od toga, taj vazduh to nebo i to sunce. Tura je bila da se ide prvo do Jedinog bora (takav je naziv) a onda pravac Čigota, prvo mala a onda velika. Danima sam pričala o tome i to je bio moj uspjeh i moja pobjeda. Koliko je baka brinula ali divni ljudi i srdačnost i zaštita jednom djetetu pružili su osjećaj kao kod kuće. Zlatibor je divan, sve te šume i taj narod, ta gostoljubivost, ta srdačnost, to veliko srce riječi su male da bi sve stalo u ovom tekstu. Da li griješim, da li su to osjećanja koja proizilaze iz sjećanja djeteta ne znam ali djeca ne lažu i ovo je samo dokaz da je Zlatibor mjesto koje treba posjetiti i koje nudi ono najbolje. Nudi sjećanje koja će ostati i time tjerati da mu se ponovo vratite.

Podsjetili ste me koliko je divan i koliko je potrebno vratiti mu se i udisati njegov vazduh i prikupiti ljubav tog mjesta. Dragih ljudi više nema, ali ostala su sjećanja i ostao je Zlatibor. Obećala sam sebi i djeci, jednog dana vratiću se, a do tada žive sjećanja i tu je Zlatibor, čeka me. 

Jelena Popović, daktilograf, Podgorica