Radost je vladala u kući prilikom pakovanja potrebnih stvari u kofere.Uobičajeno gunđanje djece je prestalo jer je odrednica putovanja svima draga i sa zadovoljstvom učestvuju u pripremi puta. Destinacija  Zlatibor. Mjesto koje smo upoznali tako davno i kojem se uvijek vraćamo. Nije nam teško da pređemo i dvije državne granice da bi smo ponovo osjetili čari ove magične i mistične planine.

Najprije se sretamo sa zelenim proplancima Zlatibora. Davno zaboravljena stada ovaca koja pasu na obroncima planina okružena beskrajnim zelenilom koje se u daljini spaja sa plavetnilom neba. Pastire jasno vidim iza prozora automobila a čini mi se da i njihove frule stvaraju najljepše melodije iako nijedan ton ne čujem. Priroda i frula se dopunjuju i stvaraju divno naslikani pejzaž koji je slikar ne može prenijeti na slikarsko platno. Beskraj zelenila  koji nama umornima od svakodnevnice, stvara oazu mira u pustinji buke u kojoj živimo.

Ulazak u Zlatibor je pozdrav za sva moja čula. Oči bi da upiju svaku sliku ljepote, ušima prijaju, začuđujuće čak i zvuci bitke a mirisi netaknute prirode, borova, stvaraju harmoniju sa mirisom kajmaka i lepinja. I moji dječaci, suprug već reaguju. Žale se da svakog puta zastajemo na istom mjestu i da me ljudi čudno gledaju dok širim ruke, zatvaram oči i udišem vazduh i mirise oko sebe. I kosu raspletem da se sa njenim uvojcima poigraju povjetarci Zlatibora.

Ulazak u centar Zlatibora. Šarenilo na svakoj strani. Bat konjskih kopita. Vesela dječija graja sa okolnih tobogana. Miris  tek skuvanog kukuruza i pletene vunjene čarape jesu savršeni taktovi, iznova i iznova neponovljive  pjesme. Prijatne svima. Na koju stranu da pođem. Šta da pogledam najprije. Hajde da pođemo od jezera. Smješteno u srcu Zlatibora daje jedinstveni osjećaj mira. Mala oaza tišine. Mira. Raskoši. Starice svojim starim izboranim rukama pletu. Čarape, prsluke, džempere. Miris vune i šarenilo boja mami da se odmah obuju i obuku uprkos suncu.

Okrenem se oko sebe. Pogled doseže visoko i daleko. Ni u jednom mjestu se na takav način ne prepliću moderna arhitektonska, mogu slobodno reći remek djela hotela, motela i apartmana sa drvenim bungalovima i malim kućicama  koje su došle iz samih bajki. Svi smješteni među velelepne borove i mnoštvo cvijeća. Ovdje bajke ožive. Svaki zid priča svoju bajku. Svaki cvijet ima drugačiju boju i miris. Sve različito a tako isto. Sve isto a neponovljivo.

I ljudi su drugačiji. Uvijek nasmijani, ljubazni, predusretljivi kao da nikada nemaju problema a jedina briga im je naša sreća i zadovoljstvo.

Ovdje je i kuvani kukuruz i vino i najskuplji šampanjac u čaši romantika. Onaj trenutak o kojem maštamo.

Pisala bih i pisala o Zlatiboru. Pokušavala da oslikam svaki njegov predio. I sliku nikada ne bih završila. Uvijek bi falio  jedan dio koji sam izostavila i zbog kojeg slika ne bi bila potpuna. A tih djelova je mnogo. Ne daju se ukrotiti. I tako i treba.

Zato ja i raspletem kosu da nesputano odigra ples sa vjetrovima i udišem njihove mirise i slušam zvuke jer tu nesputanost želim da zadržim u sebi do nekog narednog puta.

A sliku Zlatibora u mom oku, namjerno neću da završim. Ovako je mističnije. Opet do narednog puta Zlatibore. Do nove bajke i misterije.

Snežana Nedović, Bijelo Polje, Crna Gora