ZORAN DAVIDOVIĆ: ZLATIBOR ČUVAR SNOVA

U jednom velikom gradu jedan gospodin kroz prozor kancelarije pruža sjetan pogled ka nebu. Ne vidi ništa ispod ni zgrade ni ljude. Sutra misli krećemo, konačno. Ne ide tamo gdje svi misle da može i treba tamo gdje je tirkizno more i pijesak. Ne tako daleko, ovo je srcu bliže i kilometrima draže.

Kad pogleda u nebo kao da vidi i Tornik jer on zna da  njegovi vrhovi kao Atlas drže nebeski svod. I tad je duši lakše. Daljina se gubi. Sutra za ručicu vodi svog  dječaka stazama svog djetinjstva. Putuju na Zlatibor. Tu su nekad stanovali baka i djed i bezbrižni mladi dani. Njih više nema, nisu živi a ni oni divni dani. Ostale su uspomene. Čuvaju ih borovi. Ali ipak dočekati će ih s puta vruća pogača, užički kajmak i topla pita od višanja onako kako je baka spremala.Tamo postoje ljudi koji začas ožive sjećanja, samo ih treba pozvati. Otići će i do Tornika. Sve će želje biti ispunjene. Pokazati će mu i pećinu, radni je dan pa nema puno turista, moći će mu pričati kako se tu krio od zabrinutog djeda. Otići će i do vodopada, usput je. Vodopad i huk vode kriju tajnu tu je obećao sebi da ce učiti, ispraviti djedova kriva leđa i promijeniti svijet. Da ne bude rata i da sva djeca imaju tatu. Tu je pisao pisma mami da je dobro, Zlatibor ga čuva. Tu je izgubljene snove našao jedan dječak. Onda ce Ćirom do Drvengrada, da vidi i drvene kućice u kojima je živio.

Sve će da mu pokaže…

Male, skromne tijesne kućice a bogate bogatstvom koje se ne vide. Ovaj grad je nastao zbog filma, a film je upravo on. Svi dolaze po zrnce tog bogatstva okom nevidljivom. On se sjeća bake i priglavaka što je plela da u studentskom domu ne bude mu hladno. Svaka petlja jedna bakina briga, jedan osmijeh i blage riječi. Sram ga je bilo da drugovi vide to, krio ih je na dnu torbe. Sad zna da vrijede više od svih njegovih odijela. Tu je baka ispred kućice pravila pekmez i sok od malina, dok su djed i magarac nosili drva. I sok će da proba, dok čekaju mamu. Ona je još u pećini, fotografiše, pokušava uhvatiti sve boje, kapljice, prizore. Ne zna da je nemoguće. Stići će ih. Dječak širi okice i čudi se bijelim loptama po brdima. Čovjek se smije, ovčice odmaraju poslije dobrog obroka sočne trave. Prolaze kraj male crkve krste se. Sad će nazad, na klupicu kod jezera da odmore. Onda će dječak s tetama u hotelu u igraonicu a on će čekati dragu. Pokušati da joj vrati sjaj u oku. Ono što je obećao vodopadu ispunio je. Nije baš promijenio svijet ali dobar je čovjek, dobar doktor. Savjetuje svoje pacijente najboljim lijekovima, doza Zlatibora bar jednom u godinu. Ali,izgubio se, gubi ljubav. Ostala negdje u zidinama bolnice, kancelarije,r edovima banke, borbom za još jedan kvadrat stana. Nije dobro, mogao bi do proroka Tarabića ali neće, mogu mu reći što ne želi čuti.

U uglu kafanice gore svijeće. Dolazi i ona, lista fotografije,ljuta. Nije uspijela uhvatiti onog orla krstaša. Izazivao je spusti se pa poleti i nestane. Gledam je, topla je kao baka. Buncam, mislim. Spušta aparat i kaže ne može ovako. Trnem, Zlatibor me čuva, tješiti će me, ona odlazi. Onda kaže, budi muško, brini se za nas. Ja hoću da budem kao tvoja baka, da čuvam nas prag, da pravim našoj djeci sok od malina. Hoću da nam tvoje dežurstvo bude praznik jer imamo slobodne dane za Zlatibor. Meškolje se borovi, čudni su ljudi, sad se vole pa ne vole, kako mi sto godina zajedno. Ipak nije uzalud ostala u pećini, zarazio je izvor života. Ljubim je a ona kaže, zovi ove svoje u hotelu iduće godine nam treba soba sa krevetićem. Sve je izgleda postalo onako kako sam nekad zamišljao. Sutra šetamo, držimo se za ruke, Labudovi na jezeru se namještaju za fotografiju, ali ona nema aparat. Čuva slike u glavi. Dječak jaše konja, pa trči do magarca. Oduševio se, živio bi ovdje kaže. Moramo ipak nazad, brzo ćemo se vratiti. Kupili smo dječaku priglavke, da se sjeti divnih dana do sljedećeg dolaska. Mozda ćemo do Tarabića ili ipak nećemo, nije nam bitno šta nosi sutra dok se držimo za ruke. I da taj gospodin s početka sam ja, ponovo u tom zelenilu pronašao sebe.

Zlatibor me čuva,a djed tiho šapće ne brini za leđa, ne možes ih ispraviti, nosili su teret brige, radosti i tvoja će biti kriva nekad, a ti ćeš znati da tako treba. Svratiti ćemo još i do Fipe na palačinke od Po Metra, nešto novo po čemu pamte Zlatibor. Pruža ruke proslošt budućnosti, spaja se staro i novo. Zlatibor moja zamjena za oca, čudesni gorostas.